Otkrivanje restorana u Busanu koji možda ipak nije bio restoran

2024 Autor: Cyrus Reynolds | [email protected]. Zadnja promjena: 2024-02-08 04:37

Našao sam se kako stojim na sivom, raščupanom uglu ulice. Nisam se izgubio, ali u isto vrijeme nisam imao osjećaj da sam na pravom mjestu.

Nekoliko noći ranije, kolega je preporučio mjesto. Nije imalo ime, barem ne da je znao. Jedva sam znao ime svog kolege. Bio je tajan, tih, pomalo čudan.

Možda nisam trebao poslušati njegov savjet. To sam i mislio, hodajući amo-tamo mirnom, šarmantnom ulicom. Nije bilo automobila, bicikla, pješaka. Pločnik je bio napuknut, neravan, kvadrati nedostaju. Na cesti je bila vrtača, odbačena koplja od armature, rastresiti šljunak. Obližnje parcele bile su napuštene, osim mrtvih loza, zgrada bez prozora, korova s velikim brojem ljudi, ruševina. U daljini su crne vreće od vreće prekrivale polja češnjaka. Nebo je postajalo crnije - padala bi svakog trenutka.

Ovo nije bila poslovna četvrt ili stambena. Nije baš bilo industrijsko, iako je bilo nekoliko skladišta. Bio sam prilično siguran da se moje koordinate ne mogu pronaći u vodiču. Možda čak ni s GPS-om. Transformatori, električni tornjevi i dalekovodi su se nadvijali nad glavom.

Postojale su dvije zgrade, identični betonski blokovi. Jedan je bio osiguran lokotom i lancima koji su prelazili preko ulaznih vratapoput bandoliera. Drugi je imao jeftine crne boje na prozorima, na vrhu kojih su bile dvije srebrne naljepnice-siluete golih žena, poput onih koje vidite na blatobranima 18-kotača. Strip klub? Bordel? Nije bilo znaka. Nije da bi to bilo važno. Bio sam u Koreji dva mjeseca, ali nisam mogao govoriti korejski niti pročitati niti jedan znak na hangulu.

Živio sam u Songtanu, predajući englesku književnost u američkim vojnim bazama. Iz nekog razloga, dobio sam osmosatni subotnji sat u Pusanu, 200 milja daleko. Da bih stigao tamo, morao sam uzeti autobus u 4:30 ujutro od Songtana do Seula, a zatim letjeti za Pusan. Da je sve dobro prošlo, imao bih tri minute viška.

Kad sam stigao nekoliko sati ranije, u učionici nije bilo učenika. Čekao sam 20 minuta. Obrazovni službenik baze prošao je i vidio me. "O, da. Kad sam ti poslala e-poštu prošli tjedan? Dala sam ti krive datume." Cijeli aranžman nije mogao biti manje učinkovit, manje racionalan, zamršeniji i rasipnički, ali takav je život u akademskoj zajednici.

Pozitivno je to što sam imao više vremena da pronađem restoran. Dvaput sam provjerio gotovo nečitku kartu koju je moj kolega naškrabao na salveti. Naljepnice gole ili ne, bio sam na pravom mjestu - prema jednom neobičnom, kartografski izazovnom kolegi. Ovo je moralo biti mjesto. Ali isto tako, to jednostavno nije moglo biti mjesto.

Prišao sam zgradi, duboko udahnuo i otvorio vrata.

Unutra je žena u narančastom trenirku sjedila na drvenoj stolici. Imala je 80 godina, možda i starija. Lagano sam se naklonio. "Annyeong-haseyo." Bok. Jedna od četiri korejske fraze koje sam znao. "Zašto su vani gole slike?" nije bio jedan od njih.

"Anyeong." Žena se nasmijala, udarajući nogom o pod. Nisam imao pojma što je tako smiješno. Ustala je, pošla prema meni u papučama za spavaću sobu Mickey Mousea, uhvatila me za ruku i odvela do stola. Vrlo je ličio na stol u mom stanu. Zapravo, cijelo je mjesto izgledalo nevjerojatno kao privatna kuća.

O ne. Bio sam u nečijoj kući. Ovo nije bio restoran. Napravio sam puno gluposti u životu, ali ovo je definitivno bilo među pet najboljih za odlazak. Okrenuo sam tijelo prema vratima, ali me žena uhvatila za ramena i gurnula na stolicu. Imala je nevjerojatnu snagu, kao 70-godišnjakinja.

Žena je ušla u…kuhinju? Ili je to bila njezina spavaća soba? Bez obzira na to, izašla je u pregači. Stajala je ispred mene, s rukama na bokovima. Bilo je vrijeme za naručivanje ručka, ali nije bilo jelovnika.

"Uh…"

Namrštila se, zaškiljila, zurila u mene.

"Ja…"

Napravila je grleni neverbalni zvuk.

"Kimchi?" Rekao sam.

Gledala me kao da sam slaboumna. Ovo je bila Koreja. Sve je došlo s kimchijem.

"Bee-bim-bop?"

"Ne, ne." Da da. Žena je kimnula, smiješeći se jer sam uspješno dao naziv hrani. Jedina hrana na koju sam se u ovom trenutku mogao sjetiti, možda zato što je zvučalo kao neka vrsta jazza.

Je li to bilo dovoljno? Trebam li naručiti više? "I…svinjetina? Svinjetina."

"Svinjetina?" Ona je bilazbunjen.

"Pok." Rekao sam.

"Ah, Pok. Ne, ne." Udarila me po leđima i ponovno se nasmijala. Je li me ismijavala?

Pok je kako su Korejci rekli svinjetina. Pogrešnim izgovorom riječi, očito sam je točno izgovorio.

Dok je žena teturala u stražnju sobu, dijete se njihalo sisući palac. Prišla mi je ravno do mene i povukla me za džemper.

"Anyeong-haseyo", rekao sam.

Počela je sisati drugi palac, gledajući me sa strepnjom.

Osta sredovječna žena u trapericama i vrećastom džemperu dojurila je i spustila čajnik i malenu šalicu. Posegnuo sam za ručkom. Ah! Ozbiljna opekotina.

"Vruće." Sada se nasmiješila, zauzevši mjesto starije žene na drvenoj stolici. Nakon nekoliko minuta omotala sam salvetu oko ručke čajnika i natočila si šalicu koja se kuhala na pari. Prevruće za piće. Mališan je nastavio zuriti.

Začuo se povik s leđa. Sredovječna žena je izletjela van i vratila se nekoliko trenutaka kasnije s tanjurićima s malim predjelom kao banchan. Kiseli kupus sa pastom od ljutih papričica. Dongchimi, bijeli salamuri s povrćem. Punjeni krastavci. Ukiseljene alge. Neka od jela su bila "kimchi", neka nisu. Tada nisam znao razliku. Kuhani špinat s češnjakom i soja sosom. Pirjane gljive. Pajeon: ukusne tanke palačinke prošarane mladim lukom. Gamjajeon, koji je prženi krumpir s mrkvom, lukom, čili papričicama i umakom od soje i octa. To je jednostavno najbolji krumpir koji sam ikad probao.

Pokušao sam se zadržatiod vuka dolje cijeli namaz jer su preostala još dva slijeda, a korejske porcije su izdašne. Velikodušan plus. Toliko sam znao. Problem je bila žeđ, a prokuhavanje čaja nije bilo rješenje. Htio sam vodu, ali nisam znao riječ za to.

"Uh, oprostite." Istaknuo sam ovo svojim najtoplijim, i možda najglupljim osmijehom.

Sredovječna žena nije uzvratila toplinom. "Uf?"

"Mogu li dobiti…maekju? Juseyo."

Kimnula je, vičući preko ramena.

Pivo? Molim. Gramatika je bila pogrešna ili je uopće nije postojala, ali moj mršavi vokabular bio je dovoljan. Jedva.

Tinejdžerka je izašla iz onoga što je možda bila kuhinja - ali još uvijek vjerojatno spavaća soba? - zureći u svoj telefon. Možda je bila starija, u ranim dvadesetima. Nosila je Uggsice, majicu Donald Duck i traperice.

Činilo se da se sredovječna žena svađa s tinejdžerom. Je li bilo prerano za pivo? 11:15 možda. Jesam li ih uvrijedio?

Djevojka nije skrenula pogled s telefona, već je uperila vrh glave u mom općem smjeru.

"Maekju juseyo?" Opet sam pitao.

Gotovo neprimjetno se naklonila i izašla kroz vrata.

Pet minuta kasnije vratila se s plastičnom vrećicom i tri boce od 25 unci OB, mog omiljenog korejskog lagera. Jednostavno, osvježavajuće, čisto. Tipično, savršeno azijsko pivo - ništa komplicirano ili prožeto grejpom. Ipak, nisam mogao popiti 75 unci. Imao sam sat da ne predajem. Trebao bih odspavati, a nisam ga imao gdje.

Otvorio sam prvupivo dok se mališan igrao mojim vezicama. Bila je slatka, ali njezin je nemilosrdan pogled bio uznemirujući. Nekoliko minuta kasnije, starica i djevojka donijele su mi ručak.

"Kamsahamnida!" zahvalio sam im se. Odgovorili su korejskom frazom koju nisam znao. Bilo je ili "Nema na čemu", ili možda "Požuri i izlazi iz naše kuhinje."

Svinjetina je bila pohani kotlet, slatki i suhi, sa smeđim umakom. Gotovo identičan japanskom tonkatsuu. Bibimbap je bio druga stvar. Ukusno i jedinstveno, posluženo u drvenoj zdjeli promjera poklopca.

Klasično korejsko jelo, bibimbap, tradicionalno se jede noć prije lunarne Nove godine, vrijeme obnove. Ime doslovno znači "riža i puno drugih stvari". Jelo se priprema tako da uzmete sve svoje ostatke, pomiješate ih s rižom i, voila, obilan obrok.

Činilo se da bibimbap zuri u mene - dva su jaja okrenuta sunčanom stranom bila smještena na vrhu. U ovoj jednoj zdjeli bilo je mnogo malih obroka. Nekoliko elemenata, kao što su ukiseljene morske alge, očito je banchan koji je prenamijenjen, što je klasični bibimbap. Tu je bila i riža, sitno nasjeckana govedina, klice graha, mrkva od juliena, soja umak, ocat, sezamovo ulje, tofu, kupus, gochujang (pašta od crvene paprike), shitake gljive, sjemenke sezama, smeđi šećer i hektari svježeg češnjaka. Riža je sjela na dno posude. Govedina, povrće i sve ostalo bilo je sklupčano u svom urednom kutku. Prije jela, sve sami pomiješate - neka vrsta avanturističke priče birajte sami.

DokProšetao sam kroz prostrane špilje svoje zdjele, starica je vukla svoju stolicu preko sobe i sjela iza mene. Isprva sam to smatrao uznemirujućim, ali nakon nekog vremena čudno umirujućim i privrženim. Uz svaki centimetar bibimbapa koji sam prošao, svaki komad piva, žena se nasmiješila, nasmijala i potapšala me po leđima. Njezina praunuka, ako je to ona, potapša me po koljenu i vrisne. Prošao sam kroz obrok kao da nisam jeo danima, bijesno radeći štapiće za jelo s onoliko vještina koliko sam mogao.

Nisam završio obrok, već sam u nekom trenutku jednostavno prestao jesti. Vratila se sredovječna žena, oštro se obrativši starici. Pokazali su na mene, mrmljali, pravili geste koje nisam mogao protumačiti. Naklonio sam se i kamsahamnida'd atletski, objašnjavajući, na engleskom, kako je hrana bila vrhunska.

Nisu mi dali ček, pa sam na stol stavio 20 000 vona - oko 16 dolara. Starica je prišla, uzela nekoliko velikih novčanica i naklonila se. "Hvala. Puno."

Je li ovo bio restoran? nikad neću znati. Žena nije rekla "Dođi opet", niti mi dala mentu nakon večere, pa pretpostavljam da nije. Ono što znam je da je moja vlastita obitelj bila daleko i da su me na kratko vrijeme te žene učinile da se osjećam kao da sam dio njihove.