Kuhanje uz Ajummas u Dubaiju

2024 Autor: Cyrus Reynolds | [email protected]. Zadnja promjena: 2024-02-08 04:24

Prije nego što smo dobili djecu, moja supruga i ja živjeli smo u Songtanu u Južnoj Koreji. To je mali, prepun, užurban, smogom ispunjen, prekrasan grad 34 milje južno od Seula (na sjevernom dijelu Pyeongtaeka u provinciji Gyeonggi, ako to pomaže). Songtan je započeo život kao ruralno selo, ali nakon što je američka zračna baza izgrađena 1951. godine, uspavani grad je prerastao u grad.

Voljeli smo Koreju, i voljeli smo Songtan. Ljudi su bili ljubazni i susretljivi. Ulice su bile prepune taksija, barova, restorana, dućana, karaoke klubova, tržnica na otvorenom i starijih žena pognutih s unucima vezanim za leđa vunenim dekama. Trgovci bi vas uhvatili za ruku i pokušali odvući u svoje trgovine, obećavajući najbolju posebnu nisku cijenu za antikne škrinje koje su izgledale sumnjivo nove. Novo odijelo po narudžbi možete dobiti za 20 dolara. Američka vojna policija patrolirala je ulicama s puškama, tražeći pijane i neuredne GI. Uvijek su ih našli.

Preko puta zračne baze nalazio se McDonald's gospođe Kim's, kolica s hranom u kojima su se prodavali hamburgeri preliveni jajima, corndogs, razno meso na štapiću i prženi insekti. Pomalo sam skeptičan da je McDonald's Corporation službeno odobrila njezino poslovanje, ali ona je nosila autentičnu uniformu tvrtke, otprilike 1972.

Više od svega, svidjela nam se hrana. Chap chae,bulgogi, pat bap, bibimbop, tteok-bokki, samgyetang. Kimchi i banchan. Soju i OB pivo. Umjesto kikirikija, lokalni barovi posluživali su zalogaje od sušenih lignji. Ne mogu reći da smo ih voljeli, ali bili su … intrigantni. I lignje.

Moja supruga i ja smo oboje predavali na američkom sveučilištu koje je imalo kampuse diljem svijeta na američkim vojnim postrojenjima. Kvaliteta obrazovanja je bila niska, a kvaliteta administracije još niža, ali smo morali putovati. Nažalost, nismo uspjeli dugo ostati u Koreji. Prebačeni smo u Tokio, a zatim Okinawu, i na kraju smo se preselili u mali grad u Ohiju.

Morali smo izaći iz Ohia-brzo!-pa sam se zaposlio u Dubaiju. Do tada smo imali dvoje djece i živjeli smo u luksuznoj neboderu u Deiri, u centru grada. Naš apartmanski kompleks imao je bazen, hidromasažnu kadu, saunu, masažne stolice, čuvanje djece, igraonicu, teretanu i igralište. Zgrada je bila spojena s trgovačkim centrom, koji je vrlo Dubai. Mogli smo kupovati namirnice, otići u kino ili jesti u restoranu s pet zvjezdica bez napuštanja kuće. Nije bilo skijaške staze ili muzeja podvodne umjetnosti, ali ipak.

Jedina stvar koju nismo imali je korejska hrana, a nedostajala nam je.

Moja najstarija kći stekla je novog prijatelja, Eun-Ji. Bila je Korejka, a njezina je obitelj živjela odmah niz hodnik. Jednog dana vidjeli smo Eun-Ji s njezinom mamom Yumi na igralištu. Pored njih sjedila je šačica ajuma - domaćica, sredovječnih žena, teta. Predstavili smo se, ponosno koristeći 12 riječi korejskog koje smo poznavali. Korejke su se nasmiješile i naklonile. Yumi je govorila na savršenom engleskom s naglaskom, govoreći nam kakološe je govorila jezik. Više nisam bio jako ponosan na svoju tečnost od 12 riječi.

Djeca su otrčala da se igraju.

“Živjeli smo u Koreji,” rekao sam. “Songtan.”

“Svidjelo nam se tamo,” rekla je moja supruga Maura. “Stvarno mi nedostaje hrana.”

"Koja su vaša omiljena korejska jela?" upitala je Yumi.

“Bulgogi,” rekao sam. "I chap chae."

Okrenuli su se jedno drugom, šapćući na korejskom.

“Doći ćemo u vašu kuću i pripremiti vam ova jela. Kada je najbolje vrijeme?"

Bili smo zapanjeni, ali onda nam se to počelo vraćati. U Koreji, ako ste nekom pohvalili nečiji parfem ili džemper, on bi se mogao pojaviti u vašoj kući sljedećeg dana s lijepo zamotanim darom. Isti parfem ili džemper.

Maura me pogledala. slegnula sam ramenima. Vrijeme i datum su postavljeni.

Šest dana kasnije zazvonilo je na vratima.

Otvorila sam vrata. Tamo je stajalo sedam adžuma, s djecom. Nasmiješili su se i naklonili, svaki držeći nekoliko vrećica s namirnicama i hrpe Tupperwarea. Pozdravila sam ih i pustila ih unutra, zabrinuta da u našoj tankoj kuhinji neće biti mjesta za sve.

Kao što se pokazalo, veličina sobe nije bila problem. Žene su donijele prijenosni plinski štednjak i dva ogromna woka postavljena na podu blagovaonice.

Naša djeca su bila opčinjena. Kuhanje u blagovaonici? Divovski woks?

Mala vojska Korejki postavila je noževe i daske za rezanje na stol u blagovaonici, sjeckajući povrće i radeći zajedno kao dobro podmazan stroj.

Chap chae je mješavina staklenih rezanaca, tanko narezane govedine, češnjaka,sjemenke sezama, riblji kolači i povrće. Rezanci su tako kremasti i ukusni. Bulgogi na korejskom doslovno znači vatreno meso. Radi se od mariniranog mesa, uglavnom govedine. Ako jedete u korejskom restoranu, meso i povrće se peku na roštilju za stolom. Kad je sve kuhano, stavite ga u veliki list romaine, zarolajte kao burrito i jedete. Hladna, svježa zelena salata savršen je kontrast toplom, začinjenom mesu.

Ako su moja djeca mislila da su ajume čudne, žene su mislile da sam došao s drugog planeta. Bio je utorak u 1:30 poslijepodne. Nosila sam trenirku i poderanu majicu. Zašto nisam bio na poslu? činilo se da njihovi zbunjeni pogledi šapuću. Zašto nisam nosio odijelo?

"Ne radite danas?" upitala je Yumi.

"Uzeo sam slobodno popodne."

"Koji je tvoj posao?"

„Ja sam profesor. engleska književnost.”

"Oh, razumijem." Za neke je prevela. "Možete uzeti slobodno popodne ako želite?"

"Bilo je samo radno vrijeme…mogu odgoditi."

Gledali su me kao da sam lijena ljigavica koja nije dovoljno radila niti se dovoljno dobro odijevala. Mislim, bila je istina, ali oni to nisu znali.

“I stvarno želim naučiti kako napraviti korejsku hranu,” rekao sam.

"Bit ćete ovdje?"

"Ne volim kuhati", rekla je Maura.

Ajummasove iskrivljene obrve, sumnjivi pogledi i šaputanje rekli su mi da misle da je ovo čudno, a ne na zabavan, neobičan način. Muškarac bi u slobodno vrijeme trebao igrati golf ili pretjerati s kolegama. Ne kuhati. To je bilo ženskoposao.

Pogledao sam Mauru, koja se smiješila, uživajući u činjenici da mali čopor Korejki očito misli da sam blesava osoba, a vjerojatno ne pravi muškarac. Moja emaskulacija joj je bila jako zabavna. Nije mi bilo tako zabavno.

"Na kojem sveučilištu predajete?" pitala je žena.

Rekao sam joj ime. Bila je to državna škola za djevojke iz Emirata. Sveučilište je imalo pristojnu reputaciju u Dubaiju. Nije trebalo, ali jest.

"Ah, vrlo dobro, vrlo dobro."

Žena se nasmiješila. Svi su to učinili. Možda nisam bio tako loš tip, na kraju krajeva, mislili su.

Maura je pitala želi li netko kavu, što su ljubazno odbili. Ajume su počele otvarati pakete hrane i sjeckati više povrća.

Stajao sam uokolo izgledajući kao idiot, poželjevši da sam obukao noviju majicu i svoje "dobre" trenirke. "Kako mogu pomoći?"

Žene su se nasmiješile, s ljubaznim rukama ispred usta kako bi suzdržale smijeh.

"Ne trebate pomoći."

"Ali ja to želim."

Yumi, Ajumma-inchief, uzdahnula je gotovo neprimjetno. "Možete oprati salatu."

“U redu, super. Odmah ću se snaći."

“Ali budite oprezni. Ne trgajte lišće.”

“I svakako koristite hladnu vodu!” netko je doviknuo. “Nemojte koristiti toplu vodu!”

Nekoliko žena se zahihotalo. Kradomice su me pogledale, ali su isto tako brzo skrenule pogled. Jasno, izgledao sam kao idiot koji bi isprao salatu toplom vodom, čineći je mlitavom i beživotnom. Ali to je bilo potpuno nepravedno. To sam učinio samo nekoliko putadesetak puta, a prošli su tjedni od posljednje epizode.

Uskoro su ajumi čučali kraj plinske peći, lož ulja, pekli meso i povrće, miješajući staklene rezance.

Gledao sam ih kako kuhaju i postavio nekoliko pitanja. Učio sam.

Kad je hrana bila spremna, djeca su utrčala iz spavaće sobe. Najstariji ajumma je napravio tanjur za svakoga. Nosila je pregaču s cvijećem i sama nije ništa jela.

Djeca su sjedila oko stola u blagovaonici. Mi ostali smo se skupili u dnevnoj sobi s tanjurima na koljenima. Žene su se trudile ne smiješiti se dok sam se ja mučio sa štapićima za jelo i skliskim staklenim rezancima s kojih je curilo ulje.

"Ovo je tako dobro", rekla je Maura.

Ajume su se naklonile i nasmiješile, odbivši kompliment.

“Oishi desu yo!” rekao sam. “Totemo oishi!” Ovo je tako dobrog okusa, kažem vam. Zaista jako dobro!

Žene su zurile u mene iskrivljenih obrva. Pogledali su se i slegnuli ramenima.

Okrenuo sam se svojoj ženi koja se smijala. "Dobro je. U pravu si. Ali govoriš japanski."

"Oh, oprosti." Pogledao sam žene. "Ovo je super. Hvala puno.”

“Zadovoljstvo je naše,” rekla je Yumi.

Završili smo s hranom. Poslije mi je supruga skuhala kavu i malo smo razgovarali. Činilo se da su se žene opustile i prihvatile me. Nisam bio tako loš, iako sam bio lijen i užasno odjeven. Ili mi se možda nisu smijali cijelo vrijeme, pomislila sam. Možda sam samo bio paranoičan. Nisu mi se smijali, pa čak ni sa mnom. Smijali su se od stidljivosti inespretnost, poput načina na koji prosipam hranu i curim niz bradu kad sam u blizini novih ljudi.

"Andrew bi rado nekad kuhao za vas", rekla je Maura.

“Uh, da…” Pogledao sam je. Hvala što ste me volontirali. "Naravno. Volio bih."

"On može napraviti talijanski, teksaško-meksički, indijski…"

Dodijeljene ajume.

"Možete li pripremiti francusku hranu?" upitala je Yumi.

“Naravno. Što biste željeli? Coq au vin, goveđi bourguignonne, juha od luka?"

“Sve zvuči jako dobro. Sve što napravite bit će prihvatljivo.”

Prihvatljivo? To je bilo otprilike u mom dometu. "Sjajno. Što kažete na sljedeći tjedan?"

“Da, sljedeći tjedan. Ovo je plan.”

Odredili smo dan i vrijeme.

Njihov engleski je bio s jakim naglaskom, a naš korejski nije postojao, ali jezik hrane je univerzalan. Osjećali smo se malo loše kao da smo ih prevarili da nam kupe večeru i skuhaju nam je, ali nakon što sam kušao obrok i jeo ostatke sljedećih nekoliko dana, više se nisam osjećao tako loše.