Doživljaj autohtone kulture na Borneu

2024 Autor: Cyrus Reynolds | [email protected]. Zadnja promjena: 2024-02-08 04:26

Dočekao me nasmiješeni muškarac koji drži odvojenu glavu.

Podigao ju je za uši da mogu bolje pogledati. Nesretni vepar bio je poslan neposredno prije mog dolaska. Dvojica preplanulih Iban muškaraca klali su ga na obali rijeke pripremajući se za moj boravak u njihovoj dugoj kući. Doček je bio krvav, ali prijateljski jer je stiglo sve više ljudi da istovare naš uski kanu. Bili su sretni što me vide.

Jutro je započelo šestosatnom vožnjom od Kuchinga, nakon čega je uslijedilo dva sata plovidbe uz plitku rijeku u nestabilnom kanuu. Majmuni su krikom iz krošnje najavili našu invaziju. Bili smo natovareni konzervama kerozina, velikom ribom i nekim čudnim povrćem. Sve je kupljeno kao dar moj vodič i nadao sam se da će se svidjeti poglavici duge kuće. On će odlučiti mogu li ostati ili ne. Razmišljao sam o strašnoj mogućnosti da me po mraku vrate niz rijeku. Jesam li trebao kupiti drugu ribu?

The Iban Longhouse

Duga kuća bila je kompleks povišenih terasa, obora za životinje i gospodarskih zgrada. Bio je visok i okrenut prema obali rijeke. Već sam posjetio modele dugih kuća u Sarawak Cultural Villageu u Kuchingu, ali sada sam se zatekao kako gledam u pravu stvar, duboko u Borneu. Turistička zajednica Sarawaka ljubazno je uredila moj boravak s teško dostupnom dugom kućom koja se rijetko otvarala prema vanposjetitelja. Domaćini su mi bili Iban, jedna od mnogih domorodačkih skupina na Borneu, koje se zajednički nazivaju "Dayak" narod. Neki Ibani žive blizu gradova; u međuvremenu, drugi uzgajaju, pecaju, love i žive od džungle.

Svako malo tijekom putovanja doživite jedan od onih prekrasnih trenutaka zbog kojih svaki ugriz insekata i neprospavana noć vrijede truda. Nema razloga zamarati se kamerom - znate da se memorija nikada ne bi mogla pravilno snimiti.

Moja večera je bio jedan od tih trenutaka. Jeo sam s poglavarom i nekolicinom starješina duge kuće. Nas četvero stisnuli smo se na kvadrat prljavog linoleuma ispod čađave petrolejke. U otvorenom kaminu tinjala je žeravica od tvrdog drveta. Na podu pred nama bila je koščata riba sa zubima, pocrnjela posuda s rižom i midin - ukusna paprat iz džungle koja ostaje hrskava nakon kuhanja. Jeli smo zajednički, dohvatili i hvatali prljavim desnim rukama. Mravi su se zainteresirali za naše riblje kosti, ali nikoga nije bilo briga. Raspoloženje je bilo visoko. Kao što je to uobičajena praksa, Longhouse je dobio financijski poticaj od Turističke zajednice da me ugosti. Proslava je bila na redu.

Obraćajući mu se časti Bapa (otac), uvijek sam se priklanjao poglavici dok sam jeo i govorio. Svi su stajali s poštovanjem kad se ispričao. Tanak i jedva pet stopa visok, poglavica je lako bio najmanji od svih fizičkih stasa - ali to nije bilo važno. Bio je šef, patrijarh i vršitelj dužnosti gradonačelnika Longhousea. Pohvalio je moj izbor ribe s tržnice, ali je rekao: “Sljedeći put,neka bude empurau.” Svi su se nasmijali. Podrijetlom iz Sarawaka, empurau je cijenjena kao jedna od najrjeđih i najskupljih jestivih riba na svijetu. Jedna pripremljena riba može donijeti 500 dolara ili više.

Kad smo završili s jelom, došlo je vrijeme da predstavimo darove. Duga kuća je imala struju, ali je postavljena naknadno. Žice su se labavo križale, a jedno fluorescentno svjetlo izgledalo je kao da nije na mjestu. Rečeno mi je kako je nošenje limenki goriva uzvodno za žedni generator skupo i nepraktično. Dok je sunce blijedilo, žena je zapalila viseće lampione. Svi su bili sretni zbog dodatnog kerozina koji sam ponio.

Načelniku sam prvo dao bocu rakije, a zatim su djeca dobila kutiju sireva podijeljenih u pojedinačne porcije. Bio sam podučen o tome koje darove donijeti, i kao što je moj vodič predvidio, oni su bili dobro cijenjeni. Šef mi je rekao da trebam podijeliti poslastice. Jedno po jedno, djeca su dolazila prihvatiti sa sramežljivim "terima kasih" (hvala), a zatim su pobjegla u strahu. Obitelji dugih kuća ne trebaju uspomene. Sve što uzmete za darove treba biti potrošno i lako se ravnomjerno rasporediti. Suzdržite se od davanja olovaka, igračaka ili bilo čega što bi kasnije moglo izazvati spor.

Budite spremni nakon razmjene darova; ovo je kada biste možda htjeli glumiti ozljedu ili nešto slično.

Primijetio sam da su neki ljudi zamijenili svoje saronge, kupaće gaćice i torbe za navijanje za tradicionalnu odjeću. U moderno doba, Dayak ljudi baš i ne hodaju uokolo u perlama i pernatim pokrivalima za glavu. Zamršeni, šareni dizajni se nose samo zafestivalima kao što je Gawai Dayak, a u mom slučaju, kako bi ugodili posjetiteljima. Kad su promijenili garderobu, atmosfera se promijenila.

Promatrao sam muškarce i žene kako se izmjenjuju demonstrirajući tradicionalne plesove dok su bubnjevi udarali za ritam. Ples ratnika s oštricom i štitom bio je žestok i trebao je izazvati strah kod turista i neprijatelja. Ibani se slave kao neustrašivi ratnici koji su nekada imali sklonost čuvanju glava svojih neprijatelja. Iako su imali samo primitivno naoružanje, Ibani su bili noćna mora za invaziju japanskih vojnika 1940-ih. Razmišljao sam o tome dok su me ratni povici ispunjavali uzbuđenjem, ali onda je stigao moj obavezni zabavni trenutak. Bio sam pernat i očekivalo se da ću i plesati. Žene i djeca su se dobro zabavili, ali još uvijek razgovaram sa svojim terapeutom o tome.

Moj vodič je nestao gdje god je spavao, ostavljajući mene da se krećem ostatak noći. Kad je otišao, sklonila sam kameru. Nisam želio da se obitelji osjećaju kao turistička atrakcija u svojim domovima. Činilo se da su se svi opustili kad je kamera nestala. U zamjenu, tradicionalna odjeća je odložena. I ja sam se opustio.

Nas 30 sjedilo je raštrkano oko krpelja prostirača na podu. Vlaga je bila opresivna. Većina muškaraca i mnoge žene bile su u toplesu. Ljudi su htjeli vidjeti moje tetovaže i ponosno su mi pokazivali svoje. Tetoviranje je važno i simbolično za Iban muškarce i žene. Čovjekova koža priča priče o njihovim podvizima i životnom iskustvu. Istaknuti bungai terung (cvijet patlidžana) na svakom ramenu daje se kada je mladićodlazi u inozemstvo u potrazi za bogatstvom i znanjem. Tetovaže također pružaju zaštitu. Na primjer, tetovaža ribe štiti vlasnika od utapanja. Rečeno mi je kako poseban uzorak tetoviran na rukama znači da je vlasnik odnio nečiju glavu kući.

Počeo sam obraćati pažnju na ruke nakon toga.

Ova zajednica dugih kuća govorila je isključivo ibanskim jezikom. Mogao sam malo komunicirati na malajskom, našem lingua franca, ali samo je jedan mladić govorio nešto od toga. Ali bez obzira na geografiju, tri stvari premošćuju sve kulturne praznine na ovom planetu: jelo, piće i pušenje. Od Sumatre do Švedske, mještanin želi s vama podijeliti čašu, a time i djelić svoje kulture. Smiješak i kimanje mogu biti jedini oblici komunikacije, ali to nije važno. Dijeljenje hrane i loših navika nadilazi sve ostalo kako bi se izgradila neka vrsta veze povjerenja među ljudima. Moji su domaćini bili iznimno željni povezivanja.

Shvatio sam zašto. Predstavljao sam rijedak odmor od tjedne rutine, a razigrane obitelji Iban bile su spremne za uživanje. Nažalost, ispostavilo se da su jedini načini na koje smo znali interakciju jesti, piti i pušiti - sve troje je prošlo duboko u noć. Jedan po jedan, članovi su prelazili kulturni most da sjednu ispred mene; svi su imali dobre namjere i nešto što bih ja konzumirao. Prečesto su nosili tanjur s kockicama svinjske masti i čašu. Mljackasti kvadratići jeli su se između čaša tuaka - domaćeg žestokog pića napravljenog fermentacijom ljepljive riže. Red da se sa mnom podijeli piće bio je opasno dug.

Došla je čak i baka iz duge kućesjedi prekriženih nogu na podu okrenuta prema meni, a oči su joj svedene na proreze iza blistavog, bezubog osmijeha. Bila je dragocjena, ali i prerušeni vrag. Željela je ne samo jednu nego dvije visoke čaše tuaka s posjetiteljem sa Zapada. Zahihotala se i počupala me za kosu kad sam joj to učinio. Ona je bila moja propast, ali nisam se usudio iznevjeriti ibansku baku.

Kad je zabava dosegla vrhunac, moj prijateljski dobrovoljni prevodilac rekao mi je da želi "biti moja žena" na malajskom, a zatim se iskreno nasmiješio očekujući moj odgovor. Razmišljao sam o ovakvom razvoju događaja ostatak noći. Je li upravo odabrao pogrešnu riječ isteri (žena) umjesto kawan (prijatelj) ili abang (brat)? Naša komunikacija je u najboljem slučaju bila neuredna. A opet, u svakoj prilici me zagrlio rukom. Sutradan je moj vodič urlao od smijeha kada sam mu to ispričao. Rekao je da se oženjeni muškarci povlače ranije u krevet, što sam i primijetio. Međutim, djevojačka večer kasno u noć - ono što je moj novi prijatelj htio učiniti sa mnom.

U nekom nepristojnom času otpuzala sam sa zabave do madraca koji je za mene bio prekriven mrežom protiv komaraca. Ostali su se preselili u svoje sobe. Slušao sam nepomično u mraku dok su nepoznata stvorenja raznih veličina prilazila da me provjere. Kad sam se trgnuo, odjurili su sa sićušnim kandžama koje su mahnito grebale radi vuče.

Nekoliko sati kasnije, pijetlovi su bolno objavili da moj jutarnji trening počinje.

Većina muškaraca je već otišla brinuti za malu plantažu papra. Jedan je ostao i naučio me rukovati puhačem. Mišićav, tetoviran i koji je nosio samo sarong, izgledao je taj dio. Također je s lakoćom mogao nagurati strelice u jabučicu. Iban love majmune i divlje svinje radi proteina, ali danas se koristi sačmarica. Starinska sačmarica bila je važna za hranjenje duge kućice. Ponosno mi je dopustio da pregledam oružje, ali granate su prerijetke da bi se trošile na vježbu. Umjesto toga prešli smo na rukovanje oštricom. Mislim da mom učitelju ne bi trebala sačmarica da preživi u džungli.

Provjerila sam i njegove ruke za tetovaže.

Pronalaženje Longhouse iskustva na Borneu

Iako su Ibani ljubazni predusretljivi, nenajavljeno pojavljivanje u dugoj kući u džungli loša je ideja iz mnogo razloga. Umjesto toga, stupite u kontakt s Turističkom zajednicom Sarawaka i pitajte ih o organiziranju pravog dugog boravka. Za najbolje rezultate, navratite osobno u njihov ured čim stignete na Borneo. Mnogi od dugih kuća ne mogu se kontaktirati telefonom. Netko će možda morati ići uzvodno da se dogovori za vas - dopustite vrijeme.

Longhouse zajednice žive u bliskom kontaktu, često daleko od medicinske pomoći. Nemojte ići ako vam nije dobro. Čak i prenošenje slučaja šmrkanja moglo bi biti opasno za obitelji.

Longhouse iskustva su mješovita. Prilično možete pretpostaviti da će svaki dugotrajni boravak koji nudi prodajni agent ili agent biti neograničeno iskustvo - neke su čiste turističke zamke s web stranicama za rezerviranje boravka. Vaša jedina nada za autentičnost je da izrazite svoje želje Turističkoj zajednici Sarawaka. Oni imajuveze potrebne za dopiranje do udaljenih dugih kuća, zajednica koje bi najviše cijenile financijsku potporu.

Pristupačnost je najbolji pokazatelj koliki turistički promet prima duga kuća - što je dalje od cesta i gradova, veća je šansa za nezaboravno iskustvo. Uzmite dobre darove za poglavicu, provjerite ima li tetovaža na rukama i budite spremni za jednu šarenu noć punu događaja!